PREUZIMANJE DOKUMENTA

Preuzmi izvorni PDF

SAŽETAK

Likovni kritičar Božidar Jelenić osvrće se na izložbu Vaska Lipovca u splitskoj Galeriji umjetnina. U tekstu ističe disciplinu Lipovčeva formalnog izraza, njegovu povezanost s nadrealističkim postupcima i peinture naïf, te oblikovanje metafizičkih prostora bojom, svjetlom i geometrijski deformiranim figurama. Kritičar pritom problematizira ikonografske i materijalne asocijacije izloženih slika i objekata, uspoređujući ih s crkvenim ikonama, te Lipovčevu poziciju razmatra u odnosu prema tada aktualnim zahtjevima suvremene umjetnosti.

Napomena o datiranju: Na skenu je navedena samo godina 1966. i oznaka „I mjesec“, pa je u zapisu primijenjen tehnički datum 1966-01-01 radi kronološkog razvrstavanja. Točan dan objave nije vidljiv na izvorniku.

INTEGRALNI TEKST

IKONIČKI SVIJET

Izložba Vaska Lipovca u splitskoj Galeriji umjetnina
Autor: Božidar Jelenić
Izvor: Slobodna Dalmacija, siječanj 1966. (točan datum nije vidljiv na skenu)

Majstorstvo građenja ikoničkih slika i objekata Vaska Lipovca vođeno je u svojoj formalnoj osnovi očiglednom kulturom ukusa i insistiranjem na čitkosti izraza. To se očituje ne samo u aranžmanima i izvedbenoj dotjeranosti objekata već i u suverenom vladanju onim elementima koji čine jedan stil autonomnim. Ovdje su to svi oni redoviti pratioci nadrealističkog i tzv. peinture naïf: oblikovanje blagim tonskim gradacijama gdje valeri nisu rezultat isključivo kolornih odnosa, već nastaju nadrealnim djelovanjem oblika i svjetlosti. Na taj način stvoreni su stanoviti prostori u kojima se gase ili tinjaju tamni okerasti ili vedri zeleni tonovi evocirajući metafizičku tišinu, zastoj i nepomičnost koja je ponekad prekinuta krikovima crvenila. U njima životare neka čudna bića — lutke, naivno geometrički deformirana, istovremeno i lijepa i nakazna, i tragična i komična. Ovdje treba još reći da su ti prizori prikazani u jednom čitkom, vapnenobijelom prostoru splitske Galerije i tako upravo tim aranžmanom zaokružili na jedan odgovarajući način čistoću svog vanjskog sastava.

Sada se, međutim, pojavljuje niz važnih pitanja koja se odnose na značenja koja nosi i afirmira taj vidljivi dio. U prvom redu očituje se želja da izložbeni eksponati budu na jedan određeni način pandan crkvenim ikonama i sličnim objektima, ali njihova očuvanost i tek poneka rijetka patvorena istrošenost daju tim tvorevinama dosta neodređeni artistički kontekst. Tako shvaćeno osjećanje materijala nije u potpunosti sukladno s namjerama koje prolaze kroz taj fizički izgled stvari. Sjećanje na jedan život, simbol ili konkretni ostatak života koji označava utjelovljenje istinitosti i ljepote na svim starim i „pravim stvarima“ ovdje nije prisutan. Tu je sve novo, i upravo zbog toga promatrač je izložen dvostrukom i unakrsnom djelovanju aluzivnih moći takvih djela. S jedne strane tu je prisjećanje na religijske prikaze uproštenog renesansnog prostora, aranžirane umjetnim cvijećem ili voskom, s mentalitetom nekog nejasnog, biblijski svečanog trpljenja prošlosti, dok je s druge strane prisutan „suvremeni izraz“, odnosno mnogo više sama želja da se osuvremeni takav način poimanja. Nesumnjivo je i sasvim je vjerojatno da su moguće suvremene ikone zamislive i ostvarene jedino na način Burija ili Rauschenberga.

Može se, međutim, primijetiti da je i pored toga što je V. Lipovac pokazao nekoliko manje ili više originalnih ostvarenja, kao što su Udavača ili Žuta ogrlica, danas, u doba velikih sinteza i gotovo frontalnog juriša likovnih umjetnosti u život, ovakav pristup umjetnosti izložen opasnostima vlastitog mentaliteta i manufakturne tehnike, što ga prisiljava na životarenje u intimističkim građanskim interijerima, bez dovoljno moći da se angažira i uklopi u duhovni i materijalni život društva.

Napomena o prijepisu: tekst je prepoznat iz jednolistnog skeniranog izreska. Pravopisne i grafičke nejasnoće razriješene su samo tamo gdje su čitljive u izvorniku; izvornik je dostupan za preuzimanje u PDF-u.