← Natrag na bibliografiju

clanak, kritika / 21.03.2011.

Što je Lipovac nama i što smo mi njemu

Prijepis i tekst zapisa

PREUZIMANJE DOKUMENTA


SAŽETAK

Esej i likovni osvrt uglednog povjesničara umjetnosti i likovnog kritičara Ive Šimata Banova objavljen u tjedniku Aktual (br. 4, 21. ožujka 2011.) povodom manifestacije Dani otvorenog atelijera Vaska Lipovca. Manifestacijom je obilježena 80. obljetnica rođenja (1931.) i 5. obljetnica smrti (2006.) velikog umjetnika. Autor se prisjeća dugogodišnjeg prijateljstva i susreta u Vaskovu splitskom atelijeru, analizira neprolaznu vedrinu, djetinju mudrost, čistoću oblika i životnu radost njegova opusa te promišlja o mjestu i dugu grada i društva prema Vasku Lipovcu.


TRANSKRIPT ČLANKA

Sjećanje na velikana
Što je Lipovac nama i što smo mi njemu
Ugledni likovni kritičar i teoretičar piše o Danima otvorenog atelijera Vaska Lipovca, kojima je obilježena 80. godišnjica rođenja i 5. godišnjica smrti velikog umjetnika s kojim je dugo prijateljevao
Napisao: Ive Šimat Banov

Iako nas A. G. Matoš i, u novije vrijeme, grafičar i pisac Z. Tišljar uvjeravaju da zagrobni život u Hrvata ne postoji, u atelijeru Vaska Lipovca, on opet postoji. Jer što bi jedan čovjek i jedan život mogao više učiniti za umjetnost, za svoj grad, pa, hajde, recimo i za svoj narod, od Vaska Lipovca? Svijet Vaska Lipovca upleo se u život aksiomom prirodnosti i ljudske smjernosti. Svijet u kojemu svi razumiju sve, svi prepoznaju svakog, i u kojemu svi govore istim jezikom. Sjedim po tko zna koji put u tom atelijeru, a ispred mene iznova promiču kapetani duge i kratke plovidbe, mornari, svetice, prelati, stari pisci, svijet neke mudre tromosti, Maruli i Dujmi, ali gle! i javne i ponosne lake dame koje se ne stide svojega posla jer je on pitanje služnosti i životne radosti. Kopulativni glagoli smješteni su u akvariju bezazlenosti. Prijapov problem iznesen je bezazleno i gotovo ćudoredno. Grijeha niotkuda! Samo svijet oblih i prsatih dama (nema ispod broja 6!). Krevet, stol, vrata, glave-boce i glave-bocuni velikih očiju, sve su to rekviziti blagdana svakidašnjice koji širi zadivljujuću slavu svakodnevna života; čudesni svijet običaja, naravi i lica.

Moj je djed, pravdajući naše toliko druženje, govorio da je čovjek u životu dva puta dijete a jednom čovjek. Gledam Vaska Lipovca kako je uspješno svojim prisnim i intimnim, ali ne privatnim svijetom izbjegao ili preskočio tu „zrelu”, muževnu dob i mislim, kako je poput Ribe (Lončarić), Voje (Radoičić) ili Zlatka (Bourek), Lipovac narastao i protiv svoje volje i mogu zamisliti ondašnji očaj njegova učitelja, serioznoga Koste Angelija Radovanija pred cijelom generacijom „nevinih filozofa” koji su shvatili pouku o jednostavnosti i čistoći oblika, ali ne i o smrtnoj ozbiljnosti života i umjetnosti. Pouku o ozbiljnosti kiparstva Vasko nije dobro čuo.

Ni od djetinjstva nije išao rješavati kiparske probleme, nego smanjiti razdaljine između igre i dužnosti, uživancije i rada. Te su se granice u njegovu djelu posve istanjile jer je i njemu, kao i svim pravim Mediterancima, tijelo starilo brže od duha. Vasko se nije mogao upregnuti ni u što osim u svoj svijet. A valjanost njegove umjetničke adolescentne matrikule nije trebalo provjeravati.

Govori mi. Opušten, nepristojan, zagledan u nekog anđela, biće izvan čopora, bez smisla za zborno pjevanje. To je biće poput češljugara, najprije u svojoj obiteljskoj kući koja je noću i u zoru pekla kruh, a potom evo u krletci ovoga atelijera, pjevušilo i plelo svoj kanconijer ljubavi i strasti prema životu. Njegova je zadaća bila učiniti sjećanje oblikom sadašnjosti, djetinjstvom zatvoriti krug i unutar njega blagovati pustopašnost i slobodu. I sve ono što zovu opusom i što će dospjeti tamo gdje najmanje treba dospjeti (muzeji, galerije, zbirke i sl.) treba i danas ispremiješati sa životnim kretanjima i ljudskim koracima. Jer Vasko dokazuje da je moguće živjeti široko a ne usko, narugati se i podsmjehnuti smrtnoj ozbiljnosti svijeta i ne roditi se u tijesnoj kolijevci specijalističke umjetnosti izgladnjele od bulimijskih ideala posta i nemrsa (famoznoga manje je više!) i cerebralno umovati pred tolikim dokazima božje izdašnosti i mirakulima života. Biti (i likovno) u pravu ili biti u vremenu, njemu je bilo biti u skladu sa samim sobom.

Slušam ga. Ako kažem da smo bili prijatelji, bit ću samo jedan glas iz zbornoga pjevačkoga društva; ako kažem sjedio sam s njim u ovom prostoru, bit ću samo jedan od tolika mnoštva svijeta koji je srkao vedrinu s njegova lica.

Eto, diže se, odlazi i nešto traži, a ja vidim animaciju njegova kipa. Sjedne i opet se diže, naginje se nad stol i pronalazi neki neobičan predmet koji na vrhu baca plamen. Pokazuje mi svrdla kakva u cijelom životu u stotinu atelijera nisam vidio. Ta stomatologija može riješiti sve; od mliječna zubića do kljove. I uvijek ta neka ljudska razdraganost isijava iz cijeloga njegova tijela i njegovih kretnji. Nema tu ničega od pelivanske hrvatske samoljubivosti. On je lik iz dječje mudre knjige u kojoj je sve familijarizirano i u kojoj ima malo teksta, a puno slika.

I eto, otvara se atelijer; ne možemo reći bez Vaska Lipovca. I dok njegova obitelj slaže mozaik njegova tijela i duha, fraze o djelima koja ostaju ovdje uzimam ozbiljnima i opipljivima. Nije jasno kako Vasko Lipovac može umrijeti. Jer ako je, kako kaže Balzac, „slava sunce mrtvih”, na njegovu se grobu ne odmara samo jedna zraka, nego snop svjetlosti.

Citiranje

Ive Šimat Banov. „Što je Lipovac nama i što smo mi njemu”. Aktual, Aktual, Zagreb, 21. ožujka 2011., br. 4, str. 60–61. 21.03.2011.. Vasko Lipovac — Bibliografija i digitalni arhiv. VL-BIB-2011-SIMAT-BANOV-AKTUAL. https://arhiva.vaskolipovac.hr/bibliografija/2011-simat-banov-aktual-sto-je-lipovac-nama/