intervju, članak, osvrt / 2012
Danas sve mora funkcionirati interdisciplinarno (1postozaumjetnost, 2012.)
Prijepis i tekst zapisa
PREUZIMANJE DOKUMENTA
SAŽETAK
Intervju dr. sc. Irene Kraševac, predsjednice Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, sa Sašom Šimpragom za platformu 1postozaumjetnost (2012.). U razgovoru o javnoj plastici i kriterijima intervencija u urbanom tkivu, Kraševac ističe Lipovčevo Plavo stablo kao izniman primjer skulpture koja ne ostavlja ravnodušnim prolaznike i unosi toplinu u javni prostor.
INTEGRALNI TEKST
IRENA KRAŠEVAC, predsjednica Društva povjesničara umjetnost Hrvatske
DANAS SVE MORA FUNKCIONIRATI INTERDISCIPLINARNO
Razgovarao: Saša Šimpraga (2012.)
Društvo povjesničara umjetnost Hrvatske u niz je navrata, npr. kroz
Odbor za baštinu i prostor, reagiralo na različite prostorne
devastacije, pa tako i u pitanjima umjetničkoga sadržaja u javnom
prostoru, konkretno javne skulpture. U kojoj mjeri takve reakcije
nailaze na pozitivan odgovor mjerodavnih tijela kojima su upućene?
Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske stalno reagira na sve brojnije
devastacije prostora i neprimjerene intervencije posebice u povijesnim
gradskim središtima. U tome nam je primjer naš dugogodišnji predsjednik pok.
prof. Radovan Ivančević koji se nije libio oštro nastupiti i braniti kriterije struke
povijesti umjetnosti i baštinjeni prostor te zahtijevati najviše kriterije kod raznih
interpolacija ili podizanja javne skulpture. Kako bi se još kvalitetnije i brže
moglo reagirati na probleme koji su postajali sve brojniji i veći, unutar DPUH-a
osnovan je 2008. Odbor za baštinu i prostor, čiji su voditelji bili Ratko Vučetić,
Snješka Knežević, a odnedavno je to Frano Dulibić. Prošle, 2011. godine Odbor
je uputio više apela, npr: protiv devastacije Marjana, za spas platana u Karlovcu,
protiv postavljanja Meštrovićeva spomenika Ruđeru Boškoviću na
Boškovićevoj poljani u Dubrovniku, na odluku Gradske skupštine Splita vezano
uz spomenike planirane za splitsku Rivu, proslijedili smo reagiranje Kulturnog
vijeća grada Trogira o kipu Krista na Cimatoriju, očitovali smo se o KravatArt-u
i dr. Najčešće su to odgovori i podrška različitim građanskim inicijativama koje
djeluju na lokalnoj razini, a koje nam se obraćaju za pomoć. Osim što
odgovorimo tražiteljima, preslike odgovora šaljemo na nadležna gradska vijeća,
konzervatorske zavode, ministru kulture i medijima. Kad god smo upitani za
mišljene, odazivamo se i sudjelujemo u raspravama. Naša reagiranja najčešće
prate preostale emisije o kulturi u javnim medijima, Kretanje točke i Katapultura
(HR-1 program).
Problem je u tome što se najčešće reagira prekasno kad je devastacija u tijeku.
Snješka Knežević, Zvonko Maković, Frano Dulibić i drugi članovi DPUH-a
snažno su se zalagali protiv devastacije Cvjetnog trga i čulo ih se u medijima, ali
smatram da se općenito u medijima ne posvećuje dovoljno prostora toj
problematici, na način da se ljudima objasni što to povjesničari umjetnosti doista
hoće: kako vide problem i koja rješenja predlažu. Ide se po sistemu „gašenja
požara“, nešto postane zanimljivo za medije tek kad se problem razbukta.
Trebali bismo više djelovati preventivno. Vremena kada su javni mediji bili
otvoreni prema educiranju građana i kada je većina imala neku „opću kulturu“
pa su barem bili malo više osvješteni i senzibilizirani za probleme kulturnih
dobara, estetike prostora i sl. odavno je iza nas. No, to nije isključivo problem
medija, nego i našeg školstva u kojem je likovna kultura na margini.
U sklopu svog redovnog programa organiziramo predavanja na temu stanja,
zaštite i obnove naših spomenika, a izdvajam tribinu o problemu novih
spomenika u javnom prostoru koja je održana 3. studenog 2011. Zaključili smo
da je doista dosegnut kritični trenutak i da je pisanje apela nedovoljno. Na tribini
smo iznijeli recentnu situaciju u gradovima koji su pod UNESCO-vom zaštitom,
Dubrovniku i Splitu, te pokazali primjere iz Rijeke i Zagreba. Ono što smo znali
od ranije, samo se potvrdilo: skulpture se postavljaju bez ikakvog suvislog plana,
njihova je likovna vrijednost vrlo upitna, svaki grad ima svoj „mehanizam“
postavljanja spomenika unutar zakona o komunalnom redu. Pokušali smo
približiti mišljenje i stajalište povjesničara umjetnosti (koje se uglavnom
perciprira kao kritičare) i samih umjetnika (kipara, kreatora spomenika) kako
bismo zajedno bolje djelovali protiv kiča i nepotizma. Namjera nam je i dalje
nastaviti s predavanjima i tribinama, te da se osim „sebi samima“, jer
naposlijetku mi iz struke imamo uglavnom dosta slično mišljenje, otvorimo i za
građanstvo kako bismo i u drugim sredinama ukazivati na probleme koji nas se
svih tiču.
Pristajanjem na loša ili kompromisna rješenja u odnosu na sve ono
što se može dobiti promišljenijim pa i stručnijim pristupim, zapravo
se degradira čitav prostor. To je očito u nizu slučajeva postavljanja,
gotovo u pravilu, novih spomenika. Kako komentirate slučajeve
kada se upravo struka koristi kao alibi? Npr. u natječaju za
zagrebački spomenik Stjepanu Radiću već se u startu inzistralo na
figuraciji, čime su, sasvim sigurno, bitno umanjene mogućnosti
iznalaženja kvalitetnijih i suvremenijih rješenja.
http://1postozaumjetnost.wordpress.com/interviews/
U povijesti umjetnosti često se navodi Rodinove Građane Calaisa kao primjer
skidanja figura s postamenta i njihovo postavljanje na tlo, u razini gledatelja,
čime spomenik nije izgubio na svojoj monumentalnosti i snažnoj simboličkoj
poruci, dapače dojam tragedije koju su prošli građani Calaisa pojačan je time što
ih se može doživjeti kao obične građane, kao svakog od nas. Radi se o spomeniku
iz 1895. godine. Stjepanu Radiću nije pomogao postament od tri stepenice
ukomponiran u spomenik da djeluje monumentalno i izaziva poštovanje
prolaznika prema liku i djelu znamenitog hrvatskog političara. Dapače, izaziva
podsmjeh, što je vjerojatno najgore što se povijesnoj osobi pretočenoj u broncu
ili kamen može dogoditi. Pritom nije kriv Radić i njegova fizionomija, već svi
koji su sudjelovali u njegovu podizanju: kriv autor, kriva izvedba, loša lokacija.
Figuracija se uvriježila za spomenike povijesnim osobama, a danas to postaje
jedan od najzahtjevnijih izazova za kipare. Ne vidim ništa loše da se spomenik
zaslužnoj povijesnoj ličnosti obilježi i na drugi način, u nekom prenesnom
obliku, jer naši suvremeni kipari očito ne mogu odgovoriti tom zadatku. Kao
primjer mogu navesti kipove Marku Maruliću pred Hrvatskim državnim
arhivom u Zagrebu, Anti Starčeviću na središnjem trgu u Osijeku ili Ljudevitu
Gaju u istoimenoj zagrebačkoj ulici. Općenito je loša i smiješna praksa bukvalno
postavljanja kipova po principu „svaki pjesnik (ili političar) svome trgu (ili ulici)
sleti“, da parafraziram Radovana Ivančevića.
Treba li nam Zakon o spomenicima, odnosno vidite li potrebnim
donošenje nacionalnog pravilnika koji bi regulirao procedure
postavljanja spomenika?
Zagreb je u 19. stoljeću vrlo dobro znao kome i gdje će postaviti spomenik, pa je
tako nastala galerija znamenitih Hrvata na Zrinjevcu, u izvedbi Rendića i
Valdeca, tada jedinih kipara koji su mogli obaviti taj zadatak kao historicistički
Gesamtkunstwerk kojeg čine planirani perivoj, obodna arhitektura
reprezentativnih gradskih palača i biste velikana nacionalne povijesti i kulture,
koji su do danas preživjeli sve političke i ine promjene u našem društvu. Znači da
su doista zaslužili spomenik. Za postavljanje spomenika vrijedi isto što i za
arhitekturu, a to je jasno postavljena procedura od natječaja do konačne izvedbe
u kojoj ključnu riječ ima natječajna komisija sastavljena od kompetentnih
stručnjaka. Ne vidim razloga zašto je to tako teško ispoštovati jer imamo vrsnih
http://1postozaumjetnost.wordpress.com/interviews/
stručnjaka i umjetnika. Problem je u tome da kad se jednom postavi loša
skulptura na na javnom prostoru mimo svih pravila, potom osvanu i druge po
sistemu da je sve dozvoljeno. Gradovi bi trebali čvrsto regulirati što se i gdje
postavlja jer to će biti slika nas i našeg vremena u budućnosti. Kroz strukovne
udruge i manifestacije mogli bismo potaknuti realizacije kvalitenih rješenja,
kako je pokazala sekcija Prijedlog Zagrebačkog salona 1971.–2002., nastala na
inicijativu Željke Čorak. Salon je trebao služiti kao poligon za neformalna
istraživanja umjetnika svih profila na polju najrazličitijih oblika likovno-
plastičnih, arhitektonsko-urbanističkih i drugih intervencija u urbanom okolišu,
posebice kroz temu sekcije Grad kao prostor plastičkog zbivanja. Zahvaljujući
sekciji Prijedlog Zagreb je dobio neke od svojih najboljih skulptura u javnom
prostoru, npr. Kožarićevo Prizemljeno sunce (prvotno postavljeno na uglu
Frankopanske i Prilaza), Kožarićev spomenik A.G.Matošu, Aleju skulptura uz
Savski nasip, te obilježavanje zagrebačkih zanimljivosti i specifičnosti pod
naslovom Zagreb dok ga još nije bilo. Način na koji je sekcija djelovala može
postati primjerom nekim budućim sličnim aktivnostima, jer imala je svoj legitimi
okvir kroz izložbenu manifestaciju na gradskoj razini, ali dovoljno kreativne
slobode da bi ostvarila prava umjetnička djela u prostoru.
U kojem smjeru treba ići umjetnička praksa bilježenja sjećanja
danas? Što može preuzeti funkciju onoga što svodimo pod pojam
spomenika?
Vrijeme neposredno nakon velikih stradanja i herojstva uvijek je euforično,
neobjektivno i žuri se postaviti spomenik kako bi ostavilo „materijalizirano“
sjećanje na događaj ili osobu. Poznato je kako su nas neposredno nakon Drugog
svjetskog rata preplavili spomenici borcima NOB-a rađeni po socrealističkoj
šabloni odvažnog partizana s puškom u ruci. Ali, istu ratnu tragediju i postignutu
slobodu memorirao je i Bakićev spomenik u Kamenskoj u apstraktnoj formi. U
Domovinskom ratu svjedočili smo iživljavanju pojedinaca kako na brončanim
borcima tako i na Bakićevoj razlistanoj plohi, trebalo se iskaliti na nečemu što se
smatralo „neprijateljem“. Takav je barbarizam nažalost oduvijek poznat u
povijesti. Tko se više sjeća da su po hrvatskim gradovima bili spomenici caru
Franji Josipu I i carici Elizabeti; možemo ih rekonstruirati samo na temelju
povijesnih fotografija. Poskidali su im glave nakon 1918., rijetki su pohranjeni u
muzejima. Da li su to „neprijatelji“ ili umjetnička djela jedne epohe?! Kao primjer
dalekovidnog i kvalitetnog rješenja uvijek naglašavam Meštrovićevu zamisao da
se umjesto konjaničkog spomenika kralju Petru I Velikom Oslobodiocu koji se
planirao postaviti u rotondi tadašnjeg Trga N, podigne Dom Hrvatskog društva
umjetnosti (danas HDLU), koji je isprva nosio kraljevo ime. Spomen na lik i djelo
time je zadovoljen za potrebe onodobne politike, ali vrijednost koja je ostala u
obliku sjajne arhitekture i njezine namjene nadilazi „pojam spomenika“
određenoj povijesnoj osobi i događaju. Danas vrlo često čujemo mišljenje
građana da je bolje da se novac iskoristi za gradnju ili obnovu dječjeg vrtića,
doma zdravlja i sl. umjesto za spomenik. To je dobar pokazatelj kako građani
gledaju na tu problematiku.
Ali, osim što služe bilježenju sjećanja nekog naroda, spomenici su duhovno i
prostorno obogaćenje, urbanistički akcenti i nositelji vizualnog identiteta
mjesta. Mislim da bi kreiranje spomenika trebalo povjeravati mladoj generaciji
umjetnika jer ona ponajbolje može prepoznati i odgovoriti na duh vremena i
kreirati neke nove vrijednosti. U našem bi društvu trebalo imati puno više
povjerenja u mlade ljude, tim više jer unazad desetak godina školujemo
umjetnike na četiri likovne akademije, dakle treba im dati posla…
Koja je Vaša ocjena suvremene umjetničke produkcije namijenjene
javnom prostoru u Hrvatskoj danas? Što vidite kao najveći problem
u procesu poticanja i realizacije umjetničkog sadržaja u javnom
prostoru?
http://1postozaumjetnost.wordpress.com/interviews/
Nije svaka skulptura u javnom prostoru ujedno i spomenik. Plavo stablo Vaska
Lipovca ne ostavlja ravnodušnim prolaznike, isto bi trebali i spomenici
Domovinskom ratu. Iako se radi se o dvije potpuno različite koncecpije i
konotacije, skulptura u javnom prostoru bez obzira radi li se o prostornom
akcentu ili spomeniku s porukom, treba biti primijećena i trebala bi izazivati
reakciju, od divljenja umjetničkom djelu kao takvom do emocija poštovanja i
pijeteta, loše je ako izaziva negativne osjećaje. U devedesetima smo izvukli neke
povijesne osobe koje su bile prešućivane i marginalizirane, trebalo im je podići
spomenik. Ratna stradanja treba obilježiti jer su dio nacionalne povijesti koju ne
smijemo zaboraviti. Krenula je i velika crkvena obnova, posjeti pape, što je
također bio povod za podizanje spomenika. Puno se toga odvijalo ishitreno, pod
dojmom trenutačne euforije, tražila su se brza rješenja. U toj produkciji
naplavilo se puno kiča, nekog kvazi nacionalnog stila (pleter u 21. stoljeću) i ti su
spomenici izazvali puno negodovanja kako povjesničara umjetnosti tako i
ostalih građana. Kao i kod brojnih drugih realizacija kod nas, fatalan je odnos
investitora i izvođača, koji ne dopušta treće mišljenje, ponajprije mišljenje
struke i javnosti. Osim problema loših novijih „umjetnina“, problem je i u
neodržavanju naslijeđenih spomenika, koji imaju svoje čvrsto mjesto u prostoru
i memoriji naših građana, a možete ih vidjeti posvuda u središtu Zagreba i
drugdje (Rendićev Kačić na početku Mesničke ulice, Meštrovićev Medulić pred
Umjetničkim paviljonom, Kožarićevo Prizemljeno sunce u Bogovićevoj… )
Kako ocjenjujete postojeće modele po pitanju interdisciplinarnosti
u definiranju svega onoga što jest ili ulazi u javni prostor?
U današnjem vremenu sve mora funkcionirati po principu interdisciplinarnosti,
nema gotovih i nametnutih rješenja. Pluralizam mišljenja je temelj
demokratskog društva, a unutar njega glas struke. Glavnu riječ drže političari
koji su umreženi kroz sustav gradskih i državnih struktura vlasti, a među njima
gotovo da i nema povjesničara umjetnosti, arhitektata i dizajnera koji su
najpozvaniji kreirati prostor grada i sadržaje u njemu. Isto tako, izbjegava ih se
pri imenovanju prosudbenih komisija, što je loša praksa koja nas je dovela do
ove kaotične situacije upitnih vrijednosti.
U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkoga sadržaja koji ulazi u
javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog
mišljenja? Odnosno, smatrate li da bi uz različita stručna mišljenja
bilo važno, i u kojem omjeru, uzeti u obzir i mišljenje zainteresirane
kulturne javnosti tj. građana?
Osvješteni i obrazovani građani vrlo dobro znaju prepoznati što je dobro i lijepo
u prostoru njihova grada. Bojim se da je u našem društvu koje ima nešto malo
više od 7% visoko obrazovanog stanovništva (prema popisu iz 2001. jer novi još
nije objavljen!?) to teško očekivati. Struktura stanovništva u gradovima se jako
promijenila, u čemu je Split postao paradigma. Sve se to reflektira na gradsku
(izvršnu) vlast, koga se u nju imenuje i što potom nastaje (nestaje) od grada.
Stoga: Obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje! I, naravno pustiti struci da radi
svoje.
Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona
kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u
javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje, ali prilagođeno
lokalnom kontekstu. Takva regulativa podrazumijeva uređeno
financiranje, poticanje produkcije i interdisciplinarna vijeća koja bi
donosila odluke o realizacijama. Biste li načelno podržali
spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu? Mislite li da bi
takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj
domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem
promišljanju pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom
prostoru?
Podržavam svaku inicijativu koja predlaže konstruktivne prijedloge kako
popraviti našu nezavidnu situaciju. Pozivam Vas da zajedno s DPUH-om
ustrajemo u namjeri koja nam je bliska i za koju se zalažemo.
http://1postozaumjetnost.wordpress.com/interviews/
Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih
postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u
prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno
kontaminiraju javni prostor pa i ponižavaju temu? U pravilu se radi
o spomenicima. Jesu li takvi spomenici autentični iskaz duha
vremena, nešto u što treba post festum intervenirati ukoliko
problem postoji (npr. oni postaju prostorne konstante koje uvjetuju
i neka buduća rješenja/upotrebe pripadajućih prostora) ili nešto
treće?
Osobno sam reagirala na spomenike Ljudevitu Gaju i Nikoli Tesli koje su
kulturna sramota i postali su najčešće spominjeni primjeri u negativnom
kontekstu. U slučaju Meštrovićeva Tesle nije se poštivala autorova želja po
kojoj je skulptura namjenjena Institutu „Ruđer Bošković“ i ne smije se
premjestiti na drugo mjesto!
http://www.matica.hr/vijenac/vijenac323.nsf/AllWebsDocs/lmk319
Što mislite o praksi postavljanja istih spomenika u različitim
gradovima? Naime, postoji npr. inicijativa da se Kožarićev
zagrebački Matoš postavi i u Splitu ili slučaj Krleže Marije Ujević-
Galetović koji se praktički masovno proizvodi i postavlja gdje god se
stigne?
Matoš nema isto značenje za Zagreb, posebice Gornji grad, kao i za Split. Ne
mislim da bi sjajna Kožarićeva skulptura jedanko dobro „sjela“ negdje drugdje.
Ponovno možemo naučiti iz prošlosti, Meštrovićev Grgur Ninski – jedini pravi –
je onaj splitski, dok njegove replike u Ninu i Varaždinu nemaju „istu težinu“ i
gotovo ih ne zamjećujemo.
Smatrate li da su umjetničke intervencije danas smislenije u svojim
privremenostima ili to ovisi od slučaja do slučaja? Treba li uopće
praviti takvu razliku i da li je ona važna?
Da li ste mislili na KravatArt? Taj noviji primjer „umjetničke intervencije“ koji
se prošlog ljeta agresivno pojavio u gradu, a za koji se bojim da bi se mogao
ponoviti u trajnom materijalu i fiksnom prostoru. To je ona „loša“ Hrvatska koja
nam prodaje neki novostvoreni hibridni identitet, jer divovske kravate od
stiropora usred Zagreba oslikane motivima dalmatinskog psa, glagoljskim
slovima, motivima malog otočkog mjesta i „kockicama“ s hrvatskog grba,
govore o potpuno promašenoj i nemaštovitoj zamisli slabe likovne kvalitete. Ne
opravdavaju ih ni poznata umjetnička imena koja stoje iza njih.
S obzirom na recentni trend privatizacije javnih dobara/javnog
prostora, vidite li potencijal umjetnosti kao doprinos borbi za
očuvanje društvene svojine?
Umjetnici trebaju biti angažirani intelektualci koji danas stvaraju umjetničke i
kulturne vrijednosti za sutra. A te vrijednosti nadilaze trenutne i uske privatne
interese.
Kako ocjenjujete rad „Dišeš?“ ANE Elizabet postavljen u okviru
projekta 1POSTOZAUMJETNOST u javnom prostoru Zagreba?
Čestitam umjetnici i Vašoj inicijativi na tom projektu. Od siline bronce, kamena i
betona gotovo smo se ugušili. Dišemo li? Prodišimo!
Citiranje
Irena Kraševac, Saša Šimpraga. „Danas sve mora funkcionirati interdisciplinarno (1postozaumjetnost, 2012.)”. 1postozaumjetnost, 1postozaumjetnost [online], razgovori o umjetnosti u javnom prostoru, 2012.. 2012. Vasko Lipovac — Bibliografija i digitalni arhiv. VL-BIB-2012-KRASEVAC-1POSTO. https://arhiva.vaskolipovac.hr/bibliografija/2012-krasevac-1-posto-za-umjetnost/