essay, foreword, studio / June 2011
On the Opening of Lipovac's Atelier (Split, 2011)
Transcript and record text
DOWNLOAD DOCUMENT
SUMMARY
Programmatic essay by art historian Dr. Joško Belamarić written on the occasion of the Open Days of Vasko Lipovac’s Atelier (June 2011) and commemorating the fifth anniversary of the artist’s passing. Belamarić articulates key arguments for opening the studio on Vukovarska Street permanently to the public: the preservation of a representative cross-section of his entire oeuvre from 1955 to 2006, the character of Lipovac’s art as a “great book of homeland memory” imbued with therapeutic Mediterranean humour, and the profound synthesis of the corporeal and the spiritual in his sculpture. Belamarić advocates establishing a permanent city gallery, recalling the thirty-year wait for the Vidović Gallery and concluding: Hoc erat in votis!
INTEGRAL TEXT
[!NOTE] The source document was published in Croatian. Below is the full integral transcript in its original language.
Za otvaranje Lipovčevog ateliera
Atelier – kada je umjetnik od prave stature – nije samo duhovni azil nego i prostor njegove svakodnevne socijalne interakcije s ambijentom u kojemu i za koji stvara. Takav je bio Vaskov atelier – mjesto u kojemu ste na okupu vidjeli sav njegov umjetnički porod, gdje ste mogli shvatiti genetske veze njegovih „faza“ i zajedničke nazivnike njegovih metierskih pretvorbi, ali i prostor gdje ste upoznavali njegove duhovne sugovornike, klijente, šegrte…
Pet je godina od Vaskove smrti – (da čovjek ne povjeruje da je već toliko prošlo) – a zahvaljujući njegovim brižnim nasljednicima atelier u Vukovarskoj još uvijek ima izgled i duh kakvim smo ga zapamtili iz danā kada je u njemu mirisalo po svježe prepiljenom drvu, po boji i laku. Mnogo je razloga zbog kojih bi ga trebalo učiniti otvorenim javnosti.
Prvi temeljimo na činjenici da je u atelieru sačuvan istinski reprezentativan izbor djela s kojima se može rekonstruirati luk cjeline njegova razgranata opusa, gotovo od dana kada je 1955. diplomirao, u klasi Željka Hegedušića i Koste Angelija Radovanija, na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, do srpnja 2006. kada je preminuo, radeći nevjerojatnom energijom do zadnjega daha.
Drugi, još značajniji razlog vidimo u općeprihvaćenom mišljenju kritike i javnosti, da je Lipovčevo djelo svojevrsna velika knjiga zavičajnog pamćenja i vjerojatno najreprezentativniji dokaz postojanja umjetnosti druge polovine 20. stoljeća na hrvatskoj obali, i to umjetnosti koju su suvremenici mogli ne samo pratiti i shvatiti nego i voljeti. A voljeli su prije svega duh i duhovitost Vaskovih slika, skulptura, grafika – specifični Lipovčev humor, najfiniju tvar njegove umjetnosti. Taj humor ima anestetski učinak: Lipovac je na strani onog elementarnog duševnog stava koji u humoru nalazi odrješenje od životnih nedaća, pa i onih najtežih, smijehom prepoznavajući i njime opraštajući ljudskim nesavršenostima i nedostatnosti naših djela. Po zakonima svakog dobrog smijeha, najbolje se smijemo u društvu – jer smijeh traži jeku, jer funkcionira uvijek najbolje u nekom zatvorenom krugu ljudi, bez obzira koliki taj krug bio. Smijeh je svojevrsni leksički sporazum unutar tog kruga: u ovom slučaju riječ je o sporazumu što ga je malo pomalo, izložbom za izložbom, mapom za mapom, ciklusom za ciklusom, u neusporedivoj energiji svakodnevnog rada, Vasko Lipovac sklopio s nama, svojom vjernom publikom, ovdje! Rekoh već na drugom mjestu, uspio je stvoriti ono što je najteže – svoj tip, svoj karakter, svoju Pulcinellu, svog Pantalona, ili bolje – Sganarella. I dovoljno je da nam oni pokažu prst i uđu u neku novu situaciju, u neku novu figuru – pa da se, uvijek jednako opušteni i očarani, nađemo u njegovom krugu.
Ali, Lipovčevo djelo, naravno, nudi i mnogo dublje dosege, osim tog dobroćudnog, opuštajućeg aspekta građenog sub specie theatri. Ono se razvilo u dva krila koja gotovo na zagonetan način spajaju ono što nazočno u svakoj velikoj skulpturi: ono spolno, tjelesno i libidinozno, s onim božanstvenim u našim tijelima. Stanovito religiozno obilježje, koje je svojstveno svekolikom kiparstvu pa tako i dobrom dijelu Lipovčeva opusa, ne protuslovi erotskom obilježju koje ono također u pravilu sadrži. Ta su obilježja često neodvojiva jedno od drugoga.
Sažetim plastičnim jezikom, sa sjetom bez patetike, monumentalan i u malome, ostavio je iza sebe lako prepoznatljiv opus. Homogenost čitava opusa, odnosno sadržajna i stilska ulančanost Lipovčevih pojedinačnih djela i ciklusa najbolje se uočavaju u njegovom atelieru u zelenoj urbanoj niši na početku Vukovarske ulice, na tristo koraka od Galerije umjetnina i Zlatnih vrata. Split je punih trideset godina čekao na otvaranje Vidovićeve galerije (s rekonstruiranim umjetnikovim atelierom u središtu). S Vaskovim atelierom – sutra i galerijom – Splićani i njihovi gosti mogli bi, po svemu sudeći, biti bolje sreće. Hoc erat in votis!
Joško Belamarić
Citation
Joško Belamarić. „On the Opening of Lipovac's Atelier (Split, 2011)”. Atelje Vasko Lipovac, Vasko Lipovac Atelier, Split, June 2011, pp. 1–2. June 2011. Vasko Lipovac — Bibliography and digital archive. VL-BIB-2011-BELAMARIC-OTVARANJE-ATELIERA. https://arhiva.vaskolipovac.hr/en/bibliografija/2011-belamaric-za-otvaranje-lipovcevog-ateliera/