novinski članak, kolumna, kritika / 29.08.2012.
Splitsko stanje bezumlja (Slobodna Dalmacija, 2012.)
Prijepis i tekst zapisa
PREUZIMANJE DOKUMENTA
SAŽETAK
Britka kolumna Zlatka Galla u Slobodnoj Dalmaciji o kulturnom i urbanom rasapu Splita. Gall uspoređuje kratkotrajni bljesak Lipovčevih biciklista na ulicama s prevladavajućim komunalnim i spomeničkim kičem, ističući kako bi trajno udomljavanje Lipovčeva opusa bilo najbolji lijek za gradsko bezumlje.
INTEGRALNI TEKST
29.08.2012. u 13:20
Splitsko stanje bezumlja
Sjeverna okuka je naravno u pravu kad se na sav glas dere “Nitko kao Hajduk iz Splita!”, no ova navijačka
maksima trebala bi poslužiti i kao predložak za nazivnik pod koji bi se, osim kluba iz Poljuda, ugurao i čitavi
grad. Da, baš tako jer, doista, nitko i ništa nije kao Split. Ne mislim pri tome na splitske “crvene” - koje
također volim iako je moja glavna boja “bila” - već na grad koji, pa ma kojim ga god metrom pokušali izmjeriti,
u svemu tvrdoglavo odbija biti običan, predvidljiv, “normalan” i - logičan.
Slogan “nitko kao Split” može, doduše, osnažiti vremešne kampanilističke stereotipe ujevićevskog ili
smojinskog tipa i svrstati se uz bok estradnih prenemaganja “nima Splita do Splita” ili “ništa kontra Splita”,
no, s druge strane, on je dijagnoza grada koji se lijepim dijelom svoje povijesti, a posebice od devedesetih
naovamo, inzistirajući na apsurdu kao temeljnoj operativnoj platformi, opire baš svakom obliku racionalnoga,
pa čak i elementarnoj logici. Posebice u onome što zovemo kulturom.
Valjda je samo još u Splitu “normalno” raspisivati nove natječaje za skulpture na otvorenome, zaboravljajući
na već gotove projekte zavidne likovne kvalitete poput čudesnog Lipovčeva djela. Nedavni izlazak famoznih
biciklista na splitske ulice, baš kao i izložba radova na temu sporta, po tko zna koji su put pokazali veličinu i
značaj Lipovčeva opusa koji jednostavno vapi za uličnim predstavljanjem. Ne samo Smoje na Matejuški ili
fascinantnog Svetog Jere na okuci uz marjansku crkvicu, već i brkatih kapetana i punašnih dama na splitskim
šetnicama. Lipovca bi svaka sredina koja drži i do likovnosti i do sebe, objeručke prigrlila i “posvojila” kao
bitan dio svoje urbane prepoznatljivosti pa, ako ćete, i golemoga komercijalnog potencijala s
“merchandisingom” koji bi možda i samofinancirao mnoge srodne projekte.
Navlas ista je priča s Dioklecijanom jer grad koji troši golemi novac, vrijeme i energiju na legionarske sukobe i
igrokaze u slavu Dioklecijana, zabole “ona stvar” za svjetski značajne izložbene projekte o Dioklecijanovom
dobu. Projekt koji je trebao spojiti Salonu, Split i Dioklecijana u jednu sjajnu izložbenu cjelinu, zapeo je -
pogađate - u Banovini.
U gradu koji se hvasta
“Malom Floramye”, “Splitskim akvarelom” i “Kraljicom lopte” - čiji je song “To ne nji
knedla” i neslužbena himna splitskih balunjera -
spremno iz godine u godinu financira prokurativski festivalski
dernek i kičoidne masovke na rivi, dok je fascinantna ostavština velikog Ive Tijardovića i dalje prepuštena
samo strasti i skrbi jednog jedinog čovjeka. Točnije, pohranjena u kutijama
i nabijena u
skučene sobičke
ionako arhivskim materijalom i sjajnim artefaktima zatrpane “Zaklade Karlo Grenc”.
A Split bi, vele, želio biti europski grad kulture. “Cvit Mediterana” koji se, s proštenjem, kurči Dioklecijanom
za kojeg - osim kao predloškom za turističke igrokaze - nimalo ne
Citiranje
Zlatko Gall. „Splitsko stanje bezumlja (Slobodna Dalmacija, 2012.)”. Slobodna Dalmacija, Slobodna Dalmacija (Komentari), 29. kolovoza 2012., str. [online]. 29.08.2012.. Vasko Lipovac — Bibliografija i digitalni arhiv. VL-BIB-2012-GALL-STANJE-BEZUMLJA. https://arhiva.vaskolipovac.hr/bibliografija/2012-gall-splitsko-stanje-bezumlja/